Nije dramatična priča, niti filozofija. Također nije srcedrapajuće, niti bi trebalo zvučati prosvjetiteljski. To je samo jedna mala misao, o jednoj velikoj stvari. Nešto što se zapitam s vremena na vrijeme.

„Chic, hoću li ja doživjeti da budem u tvojim svatovima?“ – baka Gabrijela.

„Chic, kada se najmanje budeš nadala, i ti ćeš se udati. To je samo pitanje dana.“ – prijateljica aka nečija žena sad već.

Udala se nisam. Nije ni čudo. Pijem četiri šalice zelenog čaja dnevno. Vodu zagrijavam točno minutu i pedeset sekundi.

Kao nešto mlađa, bila sam poprilično brza u trčanju. Ali, nisam htjela ići na školske kroseve jer, to je bilo jako glupo. Išla sam i na likovnjake jer sam lijepo crtala, slikala, pravila kolaže od koječega ali, kada je trebalo biti kreativan za natječaje, bila sam "bolesna" jer, to je bilo jako glupo.

Znaš ono kada hodaš ulicom i vidiš sve, a ne vidiš nikoga? Zablesaš se nešto i laganini. Bez otvaranja usta pjevušiš neku tamo pjesmu? Linger npr. od Cranberries-a? I onda skreneš iza ugla i uđeš u trgovinu kupiti nešto slatko. Uđeš baš u tu trgovinu. Baš u to vrijeme. I staneš baš kraj te police. Znaš ono kada ti zaklecaju koljena, a mali prst na lijevoj nozi te počne smetati, onako kao da je višak odjednom?

Osnovnoškolsko obrazovanje  još jednom potvrđuje svoju bitnost za razvoj pojedinca. Zbog njega ste danas, to što jeste. Pismeni ili nepismeni, hetero ili homo.

Učiteljica Dubravka B. zaslužna je za to, što je Marzipan Chic danas pismena i heteroseksualne orijentacije. "Chic, na piši.", često je znala ponavljati. Chic danas, glagol "napisati" piše zajedno, i voli muškarce.