Mala misao o jednoj velikoj stvari

Nije dramatična priča, niti filozofija. Također nije srcedrapajuće, niti bi trebalo zvučati prosvjetiteljski. To je samo jedna mala misao, o jednoj velikoj stvari. Nešto što se zapitam s vremena na vrijeme.

Najveći bauk, najveća nepoznanica, najnepredvidljiviji događaj koji je zahvaljujući ironiji svemira, najpredvidljiviji događaj jer je neminovan za svakog. Smrt.

Često, kada se nešto dogodi, a rezultiralo je – smrću, zamislim se, zapitam i malo izbezumim. Ogroman strah i i pitanje-tko je sljedeći?? Kada? Kako? Zašto? Hoću li ga vidjeti prije? Zadnje riječi? Neriječi? Pogled? Stisak ruke? Poljubac? Recimo, uvijek si postavim isto pitanje. Što bih napravila da saznam kako ću ja, ili netko meni blizak, umrijeti za recimoooo... točno četiri dana. Recimo. Kako bih s njim provela vrijeme, što bih mu rekla. Koliko bih si kose počupala. Koliko bi to saznanje bilo stresno. Sama pomisao na pomisao o pomisli je jezovita. Panika laganini. I onda si jebeno pomislim.

Nije li "kraće", kraće od recimo ta četiri dana, ponašati se ovako, kao što se ponašamo ti ili ja svaki dan, uzimamo zdravo za gotovo sve i svakoga samo iz razloga što ne znamo točno kada je čiji expiry date, i iz tog razloga s tom osobom ne pričamo s punom pažnjom, ne slušamo sa stojedan posto. S njom se ne ponašam kao da je svaka minuta dragocjena već uz pretpostavku – uvijek imamo sutra.

Što ako sutra – nemamo. Što ako je sutra bilo jučer. Četiri dana se u tom slučaju čini kao punopreviše. Recimo.