Jedne besane noći upalila sam laptop i sumanuto utipkala The swan u youtube tražilicu. Ni sama nisam znala iz kojeg sam mračnog kutka prizvala tu klasičnu skladbu u vlastite misli. Nisam više mogla zaspati, premda sam se izuzetno trudila vizualizirati stado ovaca na Velebitu i jedno vrijeme ih koncentrirano brojati. Došla sam do troznamenkaste brojke i nakon toga sama sebi pjevala uspavanku. Nije uspjelo.

Vjerujem kako je ova tematika doista istrošena, isprana, svakodnevna, dosadna, ali ipak vrijedi pisati o njoj. Vjerojatno. Zadnjih nekoliko dana razmišljam. Mislim, razmišljam ja uvijek, ali zadnjih nekoliko dana doista mozgam o svemu i svačemu i prečesto se događa da piljim u strop dok pričam s tobom i ne znam što si mi reka/o-la. Ja sam jedna od onih koji pjevaju Queen.

Ovotjedna inspiracija počiva na talijanskoj uzrečici „Tuto e veramente bello.“ U prijevodu mi nekako gubi taj dašak divlje istine, no kaže - kako je sve doista lijepo. Pod sve podrazumijevamo upravo to. SVE. Izlazak jarkog sunca posred nebeskog purpura u rano proljeće, rođenje nećakinje, kavu s dragim prijateljem iz srednje škole, ali i smrt.

U zadnje vrijeme često me obuzima opažanje kako maštanja i sanjarenja brutalno nedostaje u svemu čime sam okružena, možda čak i meni. Nekako je neizbježan predosjećaj da su takve imaginarne aktivnosti zabranjene, jer ne donose profit u vrijednostima koje se cijene. To su totalno nebitne aktivnosti koje oduzimaju vremena.

I ove je akademske godine rapored predavanja čista katastrofa. U najmanju ruku neelokventan. Moju primjedbu potvrđuju brojni statusi kolega koji se žale na maratonske rupe između dva predavanja, a uz to ni subotnja jutra nam neće biti lišena upijanja znanja. Ili samo upijanja. Iso Sporta.