Tvornice

Tvornička proizvodnja stvara proizvode na tvorničkim trakama i gomila ih bez prestanka i bez različitosti. Svi su proizvodi isti, jer je to poželjno. Nerijetko se na traci pronađe koja „roba s greškom“; nešto poput odjeće s pogrešnim šavom, knjiga s pogrešnim uvezom, netočno ispisanim natpisom, keksi s manjkom gramaže ili nešto slično tome. Takva se roba prodaje po sniženim cijenama i iako je s greškom uvijek pronalazi svoje tržište. Određenim kupcima, jednostavno nije bitno to što je određeni proizvod pogrešno zašiven ili to što je konzerva ispisana pogrešnim sloganom. Neke osobe privuče cijena, bez obzira na izvanjske vrijednosti, dok one druge, proizvod osvaja svojim bojama, natpisima, veselim i lako pamtljivim sloganima i tim estetskim ukrasima.

Što proizvodi tvornica života, što nam to dolazi s trake životne tvornice?

Ljudi se rađaju slični; svi smo bebe, malene, divne,  s rukama, nogama, ali svaki dio nas različit je od tog istog djela koji se nalazi na nekoj drugoj osobi. Svaki dio čovjeka poseban je i jedinstven i pripada samo njemu. Svi smo posebni i drugačiji i osim što se razlikujemo bojom kože, očiju, dužinom kose ili crtama lica, razlikujemo se i po osobinama, našim emocionalnim stranama, po nekim unutarnjim, nevidljivim karakteristikama. Tvornica života nije u mogućnosti proizvesti isti proizvod u više primjeraka. Iako nam se ponekad čini kao da je to ostvarivo, jer ponekad smo tek samo dio gomile, dio cjeline i tada se čini da ne postoje različitosti između nas. Moda je ona koja zadaje trendove i svi se isto oblačimo, svi se isto šišamo, šminkamo, a obaveze nas guraju sa svih strana i samo jurimo unutar te gomile. Ne zastajkujemo i ne primjećujemo različitosti, ne primjećujemo one drugačije. Ali čini se da tvornica života također ima moć proizvesti „Robu s greškom“ ili da se bolje izrazim „anđele s greškom“. Jesmo li spremni prihvatiti one drugačije, primjećujemo li ih uopće ili su nam nevidljivi? Težeći ostvarivanju vlastitih zadovoljstava, gubeći svoje „JA“ u gomili, čini se kao da gubimo i osjećaj za one koji se ne znaju ili ne mogu tek tako uklopiti u gomilu, stopiti se s okolinom. Nažalost, među nama „istima“ postoje oni posebni, neprihvaćni, neshvaćeni. Njih osuđujemo jer ne znaju biti „normalni“ kao ostatak, tobože,  normalnog puka. To je poput domino efekta – pojedinac baci kamen na onog drugačijeg i onda povodljiva gomila, da bi bila prihvaćena, prihvaća suludu igru i nastavlja bacati kamenje. Kamen po kamen i neshvaćeni postaju žrtve, postaju nesretni, zbunjeni, izgubljeni i nađu se usred situacije iz koje za njih nema izlaza. Takvi ljudi ponekad posežu za koracima koji nas onda sve ostave bez daha. Takve osobe nemaju ono nešto za što bi se borile i onda odlaze tako da ostavljaju neizbrisivi trag na onima koji su možda pronašli trenutak zastati i vidjeti ih. Ali naravno, kada se dogode tragedije, prvi će zaplakati oni patetični pojedinci, a za njima će plakati i ostatak gomile. Zato jer to tako ide. Ali cijela se ta gomila vrlo brzo vraća u kolotečinu; dan-dva plakanja i opet je sve po starom. Nova upiranja prstom, nova podsmjehivanja, ruganja i tako to. Skloni smo samo nastaviti po starom i to je porazna činjenica cijele ove priče.
Postavlja se pitanje, zašto pojedinac ne bi tu istu gomilu potaknuo da svi zajedno čine nešto dobro. Zašto ne bismo pružili ruku onome tko je drugačiji od nas, dali mu priliku da nam se predstavi, dali mu priliku da nam objasni svoje razloge. Zašto drugačiji ne zaslužuju priliku biti sretni, zašto ih ne puštamo na miru i zašto ih kažnjavamo vlastitom zloćom, zašto smo slijepi za potrebe onih koji nas trebaju? Istovremeno glumimo neke mirotvorce, sudjelujemo u humanitarnim projektima, akcijama, brinemo o djeci, bolesnima, nemoćnima, a ne pomažemo onima koji nas također trebaju. Onima koju su tu pokraj nas, ali ih ne vidimo, jer eto, ne želimo vidjeti. Jer gomila ne dopušta da vidimo, jer se ustručavamo vidjeti. Zašto drugačije osobe ne primjećujemo kao što na policama trgovina odmah uočimo drugačiju robu?

Takve osobe samo trebaju slobodu unutar gomile. Nažalost, društvo im uporno stavlja okove, ali to isto društvo nije svjesno, da stavljajući njima okove, ustvari zarobljavamo i sebe same. Zarobljavamo se u gnjev, ljutnju, mržnju, zavist, idiotizam, sebičnost, pohlepu, jad. Siroti, mislimo da smo prihvaćeni, jer ne prihvaćamo one koji su drugačiji, a ustvari, ne možemo prihvatiti sebe same i samo smo kukavice koje nemaju vlastito JA.

Budite pojedinac s vlastitim JA. Pronađite one koji vas trebaju. Oni samo traže prijatelja! Nekoga da razumije, nekoga da posluša, nekoga da prihvati ono što ih čini drugačijima.

Srdačno,
Vaša S. Rozić!